"Pucajte, ja i dalje držim čas" Herojska priča o stradanju profesora iz Kragujevca

09:56, 21.10.2020.
Njemački okupatori su, kao odmazdu za pogibiju deset svojih vojnika u napadu partizana 16. oktobra 1941. na 3. bataljon 749. pješadijskog puka Vermahta, u Šumaricama 21. oktobra strijeljali 3.000 stanovnika Kragujevca i okolnih mjesta, među kojima i 300 učenika srednjih škola i šegrta, kao i 15 dječaka, čistača obuće. Najmlađe dijete imalo je 11 godina.

Taj događaj predstavlja jedan od najvećih zločina njemačke vojske u Drugom svjetskom ratu, i jedan je od najtragičnijih koji se dogodio na tlu Srbije u tom ratu.

Njemački okupator strijeljao je civile u Kragujevcu u znak odmazde, a povod su bili njemački gubici u borbama 1. oktobra na putu Kragujevac-Gornji Milanovac, u kojem su Nijemci imali 10 mrtvih i 26 ranjenih vojnika.

Tim strijeljanjem dosljedno je primijenjena naredba tadašnjeg generala Franca Bema od 10. oktobra 1941. godine, kojom se propisuje strijeljanje 100 Srba za jednog ubijenog Nijemca i 50 Srba za ranjenog.

Zločin u Kragujevcu ostao je upamćen i po riječima profesora koji je sa svojim razredom izašao na strijeljanje i rekao "Pucajte, ja i dalje držim čas".

„PUCAJTE, JA I DALJE DRŽIM ČAS“ Herojska priča o stradanju profesora iz Kragujevca

Može li se pobijediti smrt? Postoji li put u vječnost? Može li da se živi zauvijek? Pitanja su koja ljudski rod pokušava da odgonetne od kada postoji. A jedan čovek, Šumadinac, prije 79 godina je pokazao da je odgovor „DA“.

To je Miloje Pavlović, profesor i direktor Muške gimnazije u Kragujevcu, koji je 21. oktobra 1941. odbio ponudu zločinaca da mu se spase život, i koji je stao u stroj sa svojim đacima i zajedno s njima poginuo. „Pucajte, ja i sada držim čas“ bile su mu posljednje riječi, sa kojima je otišao u nezaborav.

Miloje Pavlović je rođen u selu Gornje Jarušice 1887, od oca Aleksandra i majke Katarine.

- Bio je konjički potpukovnik, učesnik balkanskog i Prvog svjetskog rata. Omiljeni profesor i direktor Muške gimnazije. Organizovao je Sokolsko društvo. Učestvovao je u Prvom i Drugom balkanskom ratu, prošao kroz bitke za oslobođenje Kosova i Metohije u Kumanovu i na Bregalnici, izdržao sve patnje i tegobe albanske golgote, stigao na Krf, pa na Solunski front, prošao Kajmakčalan i ratovao sve do oslobođenja Šumadije, Beograda i cele Srbije. Nosilac je velikog broja odlikovanja, od Albanske spomenice pa do Ordena bijelog orla sa mačevima, Zlatne i Srebrne medalje za revnost u službi, Ordena Svetog Save petog, četvrtog i trećeg reda. Zahvaljujući njemu je podignut i Spomenik palim Šumadincima. On je bio ličnost od velikog značaja i autoriteta - priča istoričar i akademik profesor Željko Zirojević.

Njegov patriotizam i rodoljublje su se videli i 27. marta, kada je govorom zgazio na Trojni pakt. Kao profesor i vaspitač je pokazao držanje 21. oktobra 1941. Imao je 54 godine, izveden je iz škole s učenicima na stratište.

- Ugledao ga je i prišao mu ljotićevac, organizator „fašističkog zbora“, i ratni zločinac Marisav Petrović, i rekao mu: „Ene, i ti si tu...“. Miloje ga je pogledao oštro, sa prezirom. Marisav mu je rekao: „Znaš li, bre, da ti život zavisi od mene?“ Direktor gimnazije mu je rekao, prema tvrdnji svjedoka koji su preživeli pogrom: „Ako mi od tebe zavisi život, takav mi život ne treba“. Time je Miloje Pavlović ušao u legendu, a sam njegov čin je bio takav da je za taj svoj podvig 27. novembra 1953. godine proglašen za narodnog heroja Jugoslavije. Na dan kada je rođen - priča Željko Zirojević.

Završio je dva fakulteta, Filozofski i Pravni, studirao je Srpski jezik i književnost kod profesora Jovana Skerlića, koji je tražio da on ostane i bude asistent na fakultetu. Međutim, on je to odbio, i vratio se u Kragujevac da predaje u školi. Bio je ponosni Šumadinac i ratnik. Odbio je ponuđeni život, zagrlio svoje đake i sa njima krenuo u smrt. Tako je pokazao da je ličnost vječnog trajanja i profesor za sva vremena. On je i sahranjen zajedno sa svojim đacima, kod spomenika „Peto tri“, koji simbolizuje pticu slomljenih krila.

Da je herojska priča o stradanju Miloja Pavlovića tačna potvrđuje i svjedočenje dr Milana Stankovića, koji je bio učenik osmog razreda gimnazije i preživo strijeljanje. On je zapisao razgovor između svog direktora i fašista. Rekli su mu da je „vaspitao generacije komunista“. A on im je odgovorio:

„Ja nisam komunista, niti sam đake učio komunizmu. Ja sam profesor književnosti i svoju djecu sam učio patriotizmu. Ja ne tražim da mi pomažete i ne treba mi ništa od vas“, rekao je legendarni profesor, koji je nakon toga zajedno sa svojim učenicima smešten u „topovske šupe“, i poslije provedene noći u njima izveden na streljanje.

Tada je zagrlio svoje đake i prije nego što ih je pokosio rafal mitraljeza uzviknuo dušmanima legendarnu rečenicu: „Pucajte, ja i sada držim čas“.

Miloje Pavlović volio je đake kao svoju decu, koju on i njegova supruga Natalija nikada nisu dobili.

Osim toga, pjesnikinja Desanka Maksimović nakon što je čula detalje masakra napisala je "Krvavu bajku".

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je mučeničkom smrću

četa đaka

u jednom danu.

Iste su godine

svi bili rođeni,

isto su im tekli školski dani,

na iste svečanosti

zajedno su vođeni,

od istih bolesti svi pelcovani

i svi umrli u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu

umrla je junačkom smrću

četa đaka

u istom danu.

A pedeset i pet minuta

pre smrtnog trena

sedela je u đačkoj klupi

četa malena

i iste zadatke teške

rešavala: koliko može

putnik ako ide peške...

i tako redom.

Misli su im bile pune

i po sveskama u školskoj torbi

besmislenih ležalo je bezbroj

petica i dvojki.

Pregršt istih snova

i istih tajni

rodoljubivih i ljubavnih

stiskali su u dnu džepova.

I činilo se svakom

da će dugo

da će vrlo dugo

trčati ispod svoda plava

dok sve zadatke na svetu

ne posvršava.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu

umrla je junačkom smrću

četa đaka

u istom danu.

Dečaka redovi celi

uzeli se za ruke

i sa školskog zadnjeg časa

na streljanje pošli mirno

kao da smrt nije ništa.

Drugova redovi celi

istog časa se uzneli

do večnog boravišta.