Šokantna ispovijest Dobojlije: Nisam ja Omer Sinanović, ja sam Dragoljub Blagojević

08:40, 16.09.2020.
Izvor: novosti.rs
Sada će nam se obratiti Omer Sinanović, nekadašnji pitomac Državnog dječijeg doma ovde u Tešnju!

Malo ko je mogao naslutiti da je ovim riječima domaćina najavljen čovjek koji će šokirati i bez daha ostaviti sve prisutne, na izložbi i promociji knjige „Državni dječiji dom Tešanj (1946-1959)“ na Starom gradu tešanjske tvrđave. Umanjenju šoka nije pomogla ni najava Jasmina Mandžukića, autora ove vrijedne knjige o tešanjskim domcima, da će „Omer ispričati detalje svoje gotovo nevjerovatne sudbine“.

„Nisam ja Omer Sinanović, već Dragoljub Blagojević! Tačno je da sam od rođenja pa do 23 mjeseca života bio Dragoljub, dok mi ustaše ne zaklalše majku. Potom sam, sve do 24 godine, bio Omer, a od tada sam ono što i jesam-Dragoljub“, izustio je krepki sada 80-godišnji Dobojlija.

Ispričao je da mu majka Cvijeta, tog kobnog 9.decembra 1941. godine, nije uspjela umaći krvnicima Jure Francetića. Sa pelenom u ruci, na kosi nadomak groblja u Pridjelu iznad Doboja, pronađena je zaklana, izvađenih očiju, i bez dece. Tromjesečna kćerkica Dragica, Dragoljubova sestrica, odnesena je u nepoznato, a ni on sam ni dan-danas ne zna kako je sa nepune dve godine dospio u dječiji ustaški logor u Bosanskoj Gradišci.

„Bio je utorak ili petak, jer su u ta dva dana u sedmici dijelili srpsku djecu-siročad. Izabrala me je Vahida Sinanović, kako mi je kasnije ispričala prilikom moje posjete Zavidovićima, na nagovor svoje majke da „pored kćerke ima i sina“. Bila je tada 22-godišnja udovica, nakon pogibije supruga ustaše, sa kojim je imala žensko dijete. Dala mi je suprugovo ime-Omer Sinanović“, šokantno su odzvanjale Dragoljubove riječi tešanjskom tvrđavom.

Međutim, Vahida se ubrzo zaljubila u radnika zavidovićke „Krivaje“ koji je stavio pred neumoljivi izbor. Nije bio voljan da uz njenu kćerku odgaja i srpsko dijete. Vahida je, srećom, bila milostiva. Umjesto vode Krivaje, ili pruge, izabrala je da Dragoljuba preda u dječije prihvatilište.

„Iz tog prihvatilišta u Zavidovićima do dolaska u Dom u Tešnju, 1948. godine bio sam u domovima u Bijeljini, sarajevskom Kiseljaku i Jakešu kod Modriče. Kada i koliko sam u kojem domu bio, to ne znam. Jednostavno, taj period kao da sam prespavao. Ničeg se ne sjećam. „Probudio“ sam se u domu u Tešnju“, prisjeća se Dragoljub.

Sumnja da su mu baš svi pobijeni u ratu i da nema ni daljeg rođaka nabujala je 1961. godine, kada je te dileme u tadšnjem „Oslobođenju“ objelodanio sada pokojni dobojski novinar Dušan Paravac. Među desetinama pisama iz mnogih krajeva BiH, posebnu ulogu je odigralo ono Vahide Sinanović iz Zavidovića. Ipak, ključno je bilo pismo željezničara Blagoja Blagojevića (1912), iz Pridjela kod Doboja. Kako će se ispostaviti-njegovog oca.

„U kuću Blagojevića se bješe sjatilo mnoštvo znatiželjnog svijeta. Nastao je tajac kada se na vratima pojavila jedna markantna žena. Bila je to strina Danilovica-Milka. Ona me je prva okupala. Rekla mi je: „Omere, možda te zadnji put tako zovemo, ako budeš imao biljeg ispod desnog pazuha i dva svrtka na glavi, ti si Dragoljub!“ Kada sam skinuo košulju, kada se ukazao biljeg, nastalo je opšte veselje, grljenje i ljubljenje. „Ti nisi Omer, ti si naš Dragoljub!“, uzviknula je strina, navodi Dragoljub detalje tog dramatičnog sureta sa svojim rođenim 1962. godine.

Dvije godine kasnije, ovaj čovjek rijetko viđene sudbine i na filmskom platnu, u JNA odlazi kao Omer, a godinu dana kasnije vraća se kao Dragoljub. U tom periodu, uz prisustvo Blagoja, u Zavodu za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja u Zagrebu, sa vjerovatnoćom „većom od 90 posto“, i zvanično i naučno je potvrđeno da mu je on biološki otac.

Ovaj, jedan od rijetkih Srba sa otkrivenim i povraćenim identitetom, od njih desetine hiljada sa dobojskih, kozarskih, vozućkih i drugih srpskih stratišta, živi kao penzionisani ekonomista u Doboju. Baš zahvaljujući toj sreći, da spozna istinu „ko je i šta je“, u proteklom otadžbinskom i građanskom ratu, na dobojsko-maglajskom ratištu našao se u Vojsci Republike Srpske, kao tampon-zoni između tada ljuto zavađene muslimanske i hrvatske vojske.

 

ZA TEŠNJAKE OSTAJE OMER

Mada je šokantna Dragoljubova ispovjest izmamila saosećajni aplauz gostoljubljivih Tešnjaka, mnogi njegovi domci su mu u nevjerici prilazili uz osmjeh i riječi „ti za nas ipak ostaješ Omer“. Čak je i organizator Javna ustanova Muzej Tešanja u svojoj zvaničnoj objavi naveo da se prisutnima obratio i nekadašnji domac „Omer Sinanović“.

SPOMENIK ŽIVOJ DJECI

Dragoljubov sada pokojni otac Blagoje, neposredno poslije Drugog svjetskog rata podigao je spomenik svirepo ubijenoj supruzi Cvijeti (1924), ali i svojoj nestaloj djeci, vjerujući da ih je zadesila najcrnja sudbina. Na spomen-obilježju u Zavičajnom groblju u Pridjelu, ispisano je da su „poginuli i djeca Dragoljub i Dragica 9. decembra 1941. godine“. Srećom, u nesreći, kako se kasnije ispostavilo, to bio je spomenik, živim nasljednicima.

SESTRA DRAGICA OSTALA FADILA

Tragajući za nestalom setrom Dragicom, Dragoljub se 1962. zaputio u Maglaj, saznavši da tamo živi pod imenom Fadila.

„Nesreća je da je u braku sa izvjesnim Fadilom, kažu, pobornikom ogranka Mladih muslimana. Očito, po njegovom diktatu, drugi put kada sam došao sa policijskim inspektorom, ona nas je na kapiji dočekala sa sjekirom. Samo nekoliko časova prije toga, dok Fadil nije došao s posla, lijepo smo razgovarali. Kasnije, dok nas je Fadil posmatrao s prozora, ona mi je poručila da više ne dolazim, jer sa Fadilom ima dvoje djece i živi svoj život. Vjerovatno je bila i uslovljena djecom. Tada sam je prvi i poslijednji put vidio“, skrušeno se prisjeća Dragoljub.