BIO JE BOG I BATINA ZA KRIMINALCE

Srbin je vladao američkim podzemljem, bio šef Koza Nostre i pokušao da ubije Tita

17:34, 13.08.2020.
Izvor: mondo
Ako ste mislili da su najkontroverznije ličnosti iz Srbije Legija, Budala, Šiptar, Giška, Arkan… Onda definitivno niste čuli za njega – Boška Radonjića, šefa irske mafije u Njujorku.

Dijelom zato što nije živio ovdje, među srpskim “momcima sa vrelog asfalta” njegovo ime samo je provejavalo povremeno po vijestima, kolumnama ili rijetkim emisijama. A evo ko je Boško, rođeni Užičanin, uticajan američki gangster, dok se to još tako zvalo, zapravo bio.

Jedan je filmski “kum”, ali jedan je i “kum svih kumova” kako su Radonjića zvali. Poticao je iz naselja Dovarje u Užicu. Otac učitelj, pripadnik ravnogorskog pokreta strijeljan je još tokom rata, sestra umrla od komunističke torture 3 godine kasnije. 

Ne vidjevši dalji život u komunističkom sistemu riješio je da ode iz zemlje. Kako se od djetinjstva družio sa Milovanom Đorićem Đorom, koji je kasnije postao poznati bek Crvene zvezde, dogovorili su se da ga on sa ostalim igračima prošverca u Grac. Tu je bio neko vrijeme, zatim kratko u Italiji, a onda je otišao u obećanu zemlju – Ameriku.

Tito mu je bio glavni neprijatelj

Na njujorški Menhetn preselio se 1970. godine, kada je napunio 27 godina. Dio Menhetna koji je izabrao, jer bolje nije ni mogao, bio je pun Srba imigranata koji su dijelili isto mišljenje kao i on. Uskoro postaje član SOPO – Srpskog oslobodilačkog pokreta otadžbine na čelu sa Nikolom Kavajom.

Nije Amerika bila tako idealna, kako su je kumovi zamišljali

O tome kako je zaista bilo Kavaja je govorio: Mafija je namjerno stvorena i u samoj FBI i CIA i drugim policijskim ustanovama baš zbog lakše borbe policije sa mafijom. I ako, direktor FBI Džon Edvard Huver, za gotovo pola vijeka svoje neprikosnovene vladavine ovom moćnom policijskom organizacijom, nikada nije priznao postojanje mafije, zbog viših državnih interesa. U Americi pored državne postoji i nevidljiva mafija koja se služi istim metodama.

I jednu i drugu vode intelektualno veoma obrazovani ljudi, bosovi, i njihovi najbliži saradnici konsijeri – koordinatori, odnosno izvršioci svih poslova. Ove dvije mafije često se međusobno obračunavaju. U Americi su najjače mafije irska, italijanska, španska i druge. Bos bosova je šef svih tih mafija u jednom gradu ili kraju.“

Prije toga, sličan put kao i Bole je imao Nikola Kavaja, u čiju organizaciju srpskih nacionalista SOPO će se Boško učlaniti odmah nakon dolaska u Ameriku. Kavaja mu je postao kum i vjenčao ga sa prvom suprugom u Njujorku. Kako su imali slične živote, tako su im i gledanja na svijet i ciljevi bili isti. Glavni neprijatelj bio je Tito, samo oličenje komunizma. Čak su pokušali i atentat na njega, ali i učestvovali u bombaškim napadima na konzulate Jugoslavije. Kazna za sva počinjena djela – dvije godine zatvora.

Vođa irske mafije

Nije mnogo vremena prošlo, tek Radonjić se sprijateljio sa Tedijem Kaminskim. Tedi Kaminski već je bio krunisan za šefa irske mafijeu u “Velikoj jabuci”. I, malo po malo, kako to po pravilima mora da bude, kada je jedan kralj umro, drugi je morao da dođe na njegovo mjesto. Bio je to niko drugi, do naše gore list, Boško Radonjić. Vođa irske mafije u ogromnom Njujorku.

Još jedna od nevjerovatnih priča iz njegovog života je i kumstvo sa Džonom Gotijem. Goti je bio antikomunista kao i Boško, američki državni neprijatelj broj 1, lovac na glavu Josipa Broza Tita… Pa treba li dodati bilo šta drugo da bi smo shvatili kako su se ova dva čudna čovjeka našla i zavladala Amerikom osamdesetih godina.

"Slučajnost je, opet, htjela da za bosa, odnosno šefa italijanske mafije, isto tako moćne u Njujorku, tada upravo dodje još jedan moj dobar prijatelj – Džon Goti. On je bio šef mafije jedne od najuticajnijih njujorških porodica, italijanskog porijekla – Gambino. Ja sam ga upoznao početkom sedamdesetih, dok je bio mladi oficir u porodici Gambino.

Pomogao sam mu da se prikrije. Tako sam stekao poverenje, koje mi je kada je postao Bos vratio tako što me je imenovao za kapetana Koza nostre za Njujork. Bio sam kum irskog klana. Ja sam jedini stranac, koji je bio šef u Koza Nostri, i jedini Srbin koji je bio visoki oficir u američkom podzemlju.

Posle smrti Džona, i hapšenja njegovog brata Pitera, koji je jedno vrijeme bio kum Koza nostre, organizaciju vodi moj stari poznanik Džon Nois. Goti mi je predložio da se naše dvije mafije pobratime i da tijesno saradjuju, što sam prihvatio, tako da smo, u stvari, postali oružana sila porodice Gambino. Ja sam za vrijeme svoje vladavine nastojao da prestanu medjusobni obračuni i ubistva u mafiji za koje tada ni mi šefovi nismo znali kako se i zbog čega događaju. I taman sam mislio da sam u tome uspio kad je jednog jutra 1985. na pločniku ispred restorana na Menhetnu nađen ubijen Pol Kastelano, bos bosova, odnosno šef svih mafija u Njujorku. Bilo je očigledno da je to ubistvo zbog nekih svojih ili viših državnih interesa organizovala policija", izjavio je jednom prilikom Radonjić.

Pol Kastelano ubijen je 1985. godine , “bos bosova” svih ogranaka mafije u Njujorku. Na njegovo mjesto popeo se niko drugi do Džon Goti. Međutim, nedugo nakog toga Goti biva optužen da je zapravo on sam likvidirao bivšeg šefa mafije. Sud, svjedočenje i porota osudili su ga na 100 godina robije.

Povratak u Srbiju

Kada je, nakon svega ovoga, u gradu počela krvava borba mafije, Radonjić se 1990. Vratio u Srbiju u kojoj su ga dočekali Đorđe Božović, Danica i Vuk Drašković i Momo Kapor. Nakon nekoliko turbulentnih godina nastanio se u Beogradu, a često je boravio i na Zlatiboru.

Zlatibor je pak bio mesto gdje su kriminalne grupe sa svih strana voljele da odsjedaju i odlaze u Boletovu kockarnicu u hotelu “Palisad”. Beograd, Crna Gora, Zlatibor… Svi su dolazili i svi koji bi inače, u nekim drugačijim uslovima, pucali jedni u druge, na Zlatiboru to nisu smjeli. Na Zlatiboru je Boško zabranio obračune, a sa svom svojom istorijom bio je bog i batina za sve kriminalce iz Srbije.

Od '96. je držao beogradski ”Lotos bar” u Zmaj-Jovinoj ulici, koji je zakupio i pretvorio u ekskluzivni noćni klub. Tu je imao i stan gdje je živio sa suprugom Sabrinom, kojom se oženio u Njujorku 1990. godine, pred povratak u Jugoslaviju. U Ameriku više nije smio da se vrati, ali je zato odlazio što bliže može, u Južnu Ameriku. Ni godine koje su uslijedile nisu bile mirne. Prošlost ga je stalno stizala, čak je bio i godinu dana u zatvoru ponovo 1999. ali svoja načela nikada nije pogazio.

„Prošlo je 16 godina od kako sam se iz Amerike vratio u Srbiju. Ne želim da se svetim zbog zločina koji su počinjeni mojoj porodici, jer sam se kao pravoslavac i član SOPO zavjetovao da neću dozvoliti da udari Srbin na Srbina. To je moj način nacionalnog pomirenja potomaka četnika i partizana… Razočaran sam u Ameriku, jer mi je kada sam pobjegao iz Jugoslavije dala slobodu, a potom mi je, kada sam se vratio u Srbiju, oduzela. Bombardovala je moju zemlju i moj narod samo da bi dokazala da je neprikosnoveni vladar svijeta.“ pričao je tada, a evo i šta je bio razlog njegovog ostanka u Srbiji.

„Goti mi je savjetovao da se vratim kući, pogotovu što je rat ovde već bio počeo. On je preko svojih doušnika doznao da se spremaju da krenu na Srbiju. Znao je da sam ja u Ameriku pobjegao i prihvatio saradnju sa mafijom radi ostvarenja srpskih nacionalnih interesa, a da u novonastaloj situaciji mogu da pomognem Srbima u Bosni.“

I, priče kažu, da je to i uradio. Uz pomoć svojih prijatelja iz Amerike koji su već tada imali ogroman uticaj, Boško je pomagao Srbima u Bosni. Savjeta, para, obuka specijalaca i komandosa, odeće, oružja, obuće, hrane, odmora na Zlatiboru za vojnike je uvijek bilo.. U isto vrijeme pomogao je da istina o Srbima i njihovoj borbi izađe u svijet. Tako se u Bosni našao i Džimi Karter, lično ga je Boško doveo da se uvjeri da podjednako treba spašavati i Srbe i muslimane i Hrvate…

Posljednjih godina živio je na relaciji Zlatibor-Beograd, a u svom luksuznom apartmanu u naselju Kraljevi konaci doživio je težak šlog, od kojeg nije mogao da se oporavi iako je dugo bio na aparatima koji su ga održavali u životu. Umro je 2011.godine. Opelo i komemoracija su održani na Novom groblju u Beogradu, a sahrana u Užicu, a na njegovom grobu danas stoji epitaf „Moj život je moja čast.“

U filmu "Svjedok mafije" o Semiju Biku iz '98. lika koji predstavlja Boška glumi Stephen Payne.

Takođe se Radonjić pominje kao inspiracija za Nika Belića, protagoniste igrice GTA IV, zbog njegovog srpskog porijekla i veza sa italijanskom i irskom mafijom.